ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 394

posljednjih sto godina i što je več počelo također uništavanje suvremene registraturne građe, koje se je stvarala poslije 1945., da u NR Hrvatskoj nije donesen ni arhivski zakon, premda su za to postojale realne mogućnosti i premda je još za vrijeme rata na oslobođenom teritoriju bio izrađen njegov prednacrt. U takvoj situaciji nisu se dakako poštivali ni arhivski zakonski propisi saveznog značaja, niti je bio uspostavljen nadzor nad registraturama, crkvenim i privatnim arhivima. Spontana pojava novih gradskih arhiva u Zagrebu, Varaždinu i Osijeku nije naravno značila izlaz iz situacije, ali je demantirala neprirodne tendencije u našem arhivstvu i pokazala put, kojim treba ići. Općenito je poznato, da ima malo ljudi, koji znadu vrijednost pisane građe, što se sabira i čuva u -arhivima. Za široke mase, baš kao i za pojedince, bez obzira na stupanj obrazovnosti, danas kao i nekoć, predstavlja ona stari papir, čim izgubi svoju praktičnu namijenu. Vrlo su rijetki oni ljudi, kojima je poznato kakvo značenje mogu imati stari spisi u naučne svrhe, prvenstveno za historijska istraživanja kao dokumentarna građa. I dok je starim ispravama, ispisanim na pergameni ili u debelim knjižurinama, još i priznato pravo na opstanak, — one su, da se tako izrazimo —• već zadobile građansko pravo, dotle je odnos prema spisima, što se stvaraju u modernim registraturama, više nego maćuhinski. Redovna je pojava, da se akti, čim postanu nepotrebni tekućem poslovanju za potrebe javne uprave i javnog života uopće, smatraju suvišnim balastom, te se bez mnogo grižnje savjesti predaju u otpad, ili ih u najboljem slučaju bacaju iz uredskih prostorija u vlažne podrume ili prašnjave tavane, gdje su izloženi polaganoj, ali sigurnoj propasti. Iskustva s terena pokazala su, da su pored čestih slučajeva grubog i neodgovornog uništavanja arhivskog materijala, pa i čitavih arhiva, u registraturama vrši sasma proizvoljno škartiranje i da pojedinci donose samovoljne odluke, što se može uništiti, a što ne. Registrature stvarno nisu nikome odgovorne za materijal, koji posjeduju, i nezavisno od zakonskih propisa rade što hoće.. Pokazalo se je, da su arhivi postigli najmanje upravo u zaštiti arhivske građe u registraturama. Tomu su glavni razlozi, osim već spomenutog nepoznavanja vrijednosti i podcjenjivanja registraturnih spisa, nepostojanje i slabo poštovanje zakonskih propisa, česte reorganizacije u političkom-upravnom aparatu, a napose slaba razvijenost arhivske službe. Tako se dogodilo, usprkos svim naredbama o čuvanju arhivalija na terenu i kažnjavanju onih, koji bi na svoju ruku neovlašteno uništavali arhivalije, da je uništena Čitava masa ne samo materijala iz perioda prije 1945., nego također velikim dijelom vrijedne i za naukue zanimive građe, koja bi mogla rasvijetliti prve korake i prva djela Narodne revolucije, prve početke izgradnje narodne vlasti i socijalističkog poretka u zemlji. Smatra se, da je s područja sjeverne Hrvatske, a za razdoblje posljednjih stotinu godina, uništeno oko 90°/o cjelokupnog arhivskog materijala. Tako su prema aproksimativnim podacima Državnog arhiva u Zagrebu uništeni: — 394 —