Bács megyei püspöki körlevelek, 1928
4 potpun obzir se ima prema njemu upraviti, prestaju druge dužnosti i otpadaju obziri prema ljudima. U vječnim istinama ne može biti dvoličnosti, u vjerskim stvarima ne može biti pogodbe, ne može biti izjednačenja. Koji su se od trenika vjere otudjili, od Kristove crkve otpali, ili njoj neposlušni postali već su pretrpili brodolom u svojoj vjeri, s njima se upropašćuju i njihovi suputnici. „Šta^ ima vjernik sa nevjernikom ?“ (2. Cor, 6. 15.) Šta bi mogao imati svijestan katolik zajedničkog vjerskog čina sa drugima? Lakomišljeno sklapanje mješovitih brakova, koji su se u zadnje vrijeme tako strašno umnožili, dosljedna priredjivanja službenih i privatnih svečanosti, gdje naši katolici nesvijesno prisustvuju inovjerskim obredima, veliki pad morala pokazuje nam, da se je u duše već potkrala ne- hajnost za čisto katoličko mišljenje i osjećanje našega naroda. Zabririuti za budućnost naših potomaka osjećamo se potaknutim, da se za vrijeme, sa što manje gubitaka u dušama, postaramo za lijek i otpor proti širenju vjerske nehajnosti. Prije svega ima se uzbuditi u nama pravi svećenički duh, „koji će i život svoj dati za svoje ovce.“ (Iv. 10. 11.) A u naše vjernike uliti odvažnost, da budu pripravni na svaku žrtvu, samo da bi sačuvali čistoću svoje vjere, i nepokolebivo naziranje svijeta u katoličkom svijetlu. Stari kršćani su podnijeli mučeničku smrt, ali nisu htjeli da ma i jedno zrnce tamjana spuste na oltar krivih bogova. A da bi se svijest za istinitost naše svete vjere sačuvala i da bi se svaka otupljenost u osjećaju vjerskom i tim opasnost za otpad otklonila, čuvati nam se valja najviše ovakog općenja u vjerskim stvarima sa nekatolicima. „Zar ne znate, da će mali dio kvasca cijelu tvar pokvariti ?“ (I. Cor. 5, 6.) Već je stari zakon zabranjivao sinovima Izraela, da se miješaju sa nevjernicima. „Ne ćeš se udruživati s njima u brakove.*' (Deut. 7. 3.) Svećenstvu za dužnost nalaže zakonik katoličke crkve (Kan. 1064.), da vjernicima protumači, kako crkva najstrožije zabranjuje, da se brak sklapa izmedju dvije osobe, od kojih je jedna stranka katolička, a druga pripada inovjerskoj slijedbi. (Kan. 1060.) Roditelji i znanci od svih sila imaju nastojati, da odvrate omladinu od takvih poznanstva sa inovjernicima, koja dovode do mješovitih brakova i da katolici samo kod svojeg svećenika mogu valjano primiti sakrame- nat ženidbe, i da je pred očima crkve čisto priležništvo, ako se katolik usudi u inovjerskoj crkvi dati vjenčati. Crkva izopćuje iz svoje zajednice svakog, koji bi se vjenčao pred prestavnikom druge vjere, ili bi djecu svoju dao krstiti ii podučavati u drugoj vjeri. Po zakoniku crkvenom ne može svećenik svoj blagoslov dati ni na brak, ako bi zaručnici kanili i u drugoj crkvi ponoviti svoj bračni ugovor. (Kan. 1063.) Ne bi se mogao ispričati od grijeha katolik, koji bi se primio, da kumuje pri vjenčanju inovjerskih obreda; a naše prilike ne mogu dati dovoljna povoda duhovnoj oblasti, da popusti od zabrane, da kod katoličkog vjenčanja inovjerac kumuje. Kumovanje donaša porodično prijateljstvo, koje vremenom prouzrokuje nemar u vjerskim osjećajima. Zato se ne smije dovesti inovjerac na kumovanje kod krštenja, niti bi mogao katolik bez grijeha kumovati ili po drugim se dati zastupati pri krštenju, što ga vrši inovjerski svećenik. Katolik ne može svojom prisutnošću odobravati bogoštovlje, koje se ne vrši u zajednici sa Crkvom Kristovom; zato ne može bez gri- ješnosti prisustvovati inovjerskim obredima, bez da bimu na to povodom bila službena dužnost, rodbinska veza i gradjanska počast, pretpostavljajući i u ovom zadnjem slučaju, da za njeg ne postoji nikakva opasnost otpada ili smutnje. (Kan. 1258.) Bez izgovora je zabranjeno vjernom katoliku, da kojem inovjerskom bogoštovnom činu * djelatno prisustvuje, da sluša govore, u kojima se o njihovoj vjerskoj nauci raspravlja, da s njima moli ili pjeva obredne pjesme. Roditelji ne smiju pustiti svoju djecu na takve svečanosti, gdje predstavnik druge konfesije vjerske obrede i pouke drži. V.eroučitelj dužan je ograditi se proti svakog nasilja na slobodu savjesti i budno paziti, da djeca u školama ne ostaju na vjeronauci, koju predaje svešteno ili lajičko lice druge vjere. Ne možemo imati zajednice u vjerskim obredima. Zato se ne smije uvesti običaj, da se zvonjavom prate inovjerski ili katolici mrtvaci, kojima se ne može crkvena sahrana dati. U katolička blagoslovljena groblja ne mogu se inovjerski mrtvaci ukapati. Isto tako ne može se blagosivati znamenje ili predmet, na koje bi se tražio blagoslov i od inovjerskog svećenika. Vjeran katolik ne može dati sjaj duše svoje potamnuti sa slušanjem ili gledanjem krivovjerskih nauka ili obreda. A najveći je zalog za ustrajnost u katoličkoj vjeri, čist, neporočan život, ustrajna odanost prema svojem starješinstvu i svetom Ocu papi. Nastojmo, braćo katolici, sa vjernim vršenjem Božjih i crkvenih zapovijedi, sa primanjem svetih sakramenata zaslužiti milost, koju nam Bog daje, da smo djeca jedne svete katoličke i apostolske crkve. U ovoj svetoj vjeri želimo živjeti, u njoj umrijeti i s pomoću njezinih sredstava milosti vječno spasenje postići, da zaslužimo čuti iz usta vječnog Suca riječi: „Raduj se dobri slugo, jer si bio u malom vjeran, udji u radost gospodara svojega.** (Mat. 25. 23.)
