Bács megyei püspöki körlevelek, 1928
— 34 — svijesti i savjestan u vršenju vjerskih dužnosti, što će članovi u danim zgodama i svi zajedno činom pokazati. Isto je tako više nego jasno, da organizacije katoličke akcije nisu i ne smiju da budu mjesto za politiziranje, a još manje za strančarstvo, jer članovi njihovi mogu da budu pristaše raznog političkog smjera i različitih stranaka, samo ako su oni ispravni i praktični katolici, odani sinovi Crkve, a politika, koju zastupaju, i stranke, kojima pripadaju, nemaju u svojem programu kulturnih načela protivnih Evanđelju, ili ako ne rade protiv njih. U organizacijama katoličke akcije treba da se članovi uče poštivati Božji i državni zakon, da budu pravedni prema svakomu, da goje iskrenu ljubav prema Crkvi, prema domovini i prema narodu, kojega su sinovi. Na to dušobrižnici i svećenici uopće kao duhovni vođe istih treba da paze i da budno bdiju, te da se naše organizacije ne izvrgnu u prosta svjetovna udruženja i ne izgube značaj i duh organizacija katoličke akcije. Među organizacijama ima da vlada samo plemenito međusobno natjecanje po onoj sv. Pavla: „Aemulamini charismata meliora11, t. j. tko će bolje i više poraditi za dobro katoličke i narodne stvari. Za'o daleko neka bude od naših organizacija svaki duh oholosti i sebičnosti, neka tu ne bude isticanja, tko je ispravniji ili veći katolik; među organizacijama neka ne bude težnje, da se drugi prikažu manje potrebnima za katoličku stvar, ili da se možda uklone iz katoličke akcije. Stoga neka i pred svijetom organizacije katoličke akcije ne nastupaju jedna bez druge, jedna mimo druge, a najmanje jedna protiv druge, nego neka zajedno u bratskoj ljubavi i slozi sarađuju oko izvršenja velikog cilja katoličke akcije. U tom je važna zadaća Vas svećenika u katoličkoj akciji, da kao duhovnici nastojite, te u katoličkim organizacijama ili među njima ne bude prepirki ni svađa: a nastanu li po slabosti ili zlobi pojedinaca, da sve sile uložite, te se one stišaju, poravnaju, uklone, a ne da ih tko od Vas podržaje i nijeti. Samo će u tom slučaju katoličke organizacije pripomoći, da se po katoličkoj akciji naš hrvatski narod u duhu Kristovom obnovi, te bude zadovoljan i sretan. Svećenici su i državljani, pa je stoga svaki svećenik slobodan, da se služi pravima, što mu ih državni zakoni daju i da nesmetano vrši dužnosti, koje.mu zakoni kao državljaninu nameću; slobodan je dakle da se u širem smislu riječi bavi politikom. Toga svećenicima nitko ne može poreći niti zabraniti. Ali svećenici ne smiju nikada pustiti s vida, da su oni u prvom redu dušobrižnici, pozvani da riječju i primjerom u religioznom i moralnom pogledu odgajaju i vode sve svoje vjernike putem pravednosti i svetosti k vječnom spasenju. Stoga danas, gdje su stranačke strasti posvuda raspaljene do skrajnosti i svaka stranka silom hoće da predobije za svoj program što više pristaša, svećeniku se više nego ikada nameće dužnost i potreba „prudentiae pastoralis1', kako u vršenju dušobrižničke službe, tako i u vršenju građanskih prava, jer svećenik-dušobrižnik ima da svakog vjernika, pa i političkoga protivnika po riječima sv. Pavla predobije za Krista. Stoga djelovanje svećenstva na političkom polju treba da bude bez strasti, bez mržnje i bez ličnih uvreda. Zato u buduće imadu da prestanu javne političke izjave pojedinaca i svećeničkih zborova u prilog pojedinih stranaka, jer se time svećenici izlažu mržnji protivničkih tabora i u narodu raspiruje omraza. Bezuvjetno imadu da prestanu javni međusobni napadaji svećenika, jer se njima vrijeđa ljubav bližnjega, taj najviši i najsvetiji zakon za svakog svećenika. Zar ne vrijede i danas u prvom redu za svećenika riječi Gospodina Isusa Krista: „Po tom će se poznati, da ste moji učenici, ako se budete međusobno ljubili11 (Iv. 13, 35). Nastojte dakle, časna braćo, da se držite direktiva Sv. Oca Pija XI., koji nam stavlja na srce, da „mnogostrukim djelovanjem oko katoličkoga odgoja pojedinaca, obitelji i društva stojeći iznad svakoga stranačkoga zanimanja i interesa čisto političkih11 obnovimo vjerski i moralni život svojih vjernika. Mi uvažavamo teški položaj svećenstva. Nečuveno strašan zločin u narodnoj skupštini od 20. lipnja o. g., koji je osudio sav civilizo- vani svijet, uzrujao je i cijelu našu javnost, te poljuljao građanski mir, koji je potreban za normalan razvoj naših prilika. I uprav u ovaj sudbonosan čas ne smiju glasnici evanđelja, mira i ljubavi da izađu iz svoga redovitoga djelokruga, već treba da se drže smjernica, koje označuje Papa Pijo XI. riječima: „Katoličkom akcijom širite takovo poznavanje katoličke nauke, da obuhvata sav program katoličke obuke i da svojim svijetlom obasjava sve strane života.11 (Direktive str. 51.). Mir Gospodnji, braćo, budi vazda s Vama. Amen. Zagreb, 12. listopada 1928. ANTUN, v. r. nadbiskup, predsjednik bisk. konferencija.
