Baranyai helytörténetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1981. (Pécs, 1982)

TANULMÁNYOK ÉS FORRÁSKÖZLEMÉNYEK A BARANYAI NEMZETISÉGEK TÖRTÉNETÉBŐL - Szerb-horvát nyelvű összefoglaló: Gorjánác Rádojka

Autor — prikazivajući narodnosnu strukturu učesnika pokreta pak u krupnim crtama opisujući sadržaj ideoloških pojava — uspeo je dokazati da je publikaciona revnost toga vremena neprihvatljiva, budući da je nastojala prikazati pokret u izrazito narodnosnom (šokačkom) koloritu. Unatoč publikacionim nastojanjima toga vremena južnoslovenske etničke grupe tog područja te Mađari i Švabi shvatili su svoj položaj i stupili u savez čiji se vrhunac ogledava baš u socijalističkom pokretu. Ferenc, Tegzes: Podaci o upotrebi jezika u osnovnoj administraciji u županiji Baranji za vreme dualizma (1870-1899) Zakonski članak XLIV/1868. odobrava pripadnicima narodnosti slobodnu i svestranu upotrebu jezika. Autor je prikupio dokaze da bi autentično prikazao što zakonom odobrena prava u nižim regijama društva naprimer u seoskoj administraciji u kolikoj su meri došli do izražaja. Autor je uzeo pod analizu protokol registracije sela. U historijskim istraživanjima prvom prilikom se koristi takva vrsta izvora pri analizi veoma važnog područja u pitanju narodnosti. Analizirajući jezik administrativnih delatnosti u osnovnoj administraciji, autor je pomoću pitanja kao što su: maternji jezik stanovnika, jezik seoskih statuta, jezik svakidašnjeg poslovanja te jezik seoskih pretstavničkih tela, uspeo da ustanovi faktički korišćen jezik pak dobijene rezultate prikazuje statističkim metodom u odnosu na svako tretirano selo. Autor nije izveo zaključak ali statistički podaci potvrđuju da je administrativna delatnost vođena na jeziku narodnosti. Jezik administracije u narodnosnim selima županije zavisno od nemačkog ili južnoslovenskog haraktera jeste nemački ili srpski te hrvatski. Za mnoga sela bila je karakteristična dvojezičnost. Županijske vlasti nisu se trudile da potisnu jezik narodnosti na polju administracije. Radojka Gorjanac: Popis stanovništa iz 1919. godine u okupiranoj Baranji po naredbi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U periodu između 1918—21. godine po sporazumu o primirju sklopljenom u Beogradu, srpske trupe privremeno su okupirale veći deo Baranje. Pored srpske vojne uprave postepeno je izgrađena i srpska građanska uprava po principu velikosrpskih buržoaskih težnji u interesu aneksije tog područja. U uređenje mađarske uprave (županija, srez, opština) po zahtevu rukovodećih krugova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te imajući u vidu njihove perspektive, postepeno su uvođene sadržajne promene. Privremena granica (demarkaciona linija) na osnovu Versajskog ugorova o miru smatrana je konačnom granicom. Plan Kraljevine SHS jeste da spoji Vojvodinu i Baranju u jedno upravno jedinstvo. Da bi taj postupak bio opravdan, potrebni su takvi demografski podaci koji svedoče da je „južnoslovenski narod" na tom području brojčano jači. Zadnji popis izvršen je 1910. godine ali ti podaci koji stoje na raspolaganju ne bi reprezentovali uverljive rezultate. Imajući u vidu takvu činjenicu 1919. godine vršen je popis stanovništva na ćelom okupiranom području da bi se dokumentovali rezultati koji bi obrazložili težnju za anektacijom teritorije. Autor analizirajući arhivske dokumente uverljivo prikazuje takve i slične tendencije. Publiciranje cele građe popisa stanovništva po planu nastaviće se u okviru historijsko-statističkih studija. Rad je od velikog značaja i s toga gledišta što odgovarajućim kritičkim osvrtom te upoređivanjem rezultata popisa iz 1921. godine ukazuje na konstituisanje narodnosne strukture u posleratnoj Baranji. Nadalje ne smemo gubiti iz vida subjektivne tendencije koje su se (namerno ili nenamerno)