Baranyai helytörténetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1974-1975. (Pécs, 1976)

Szerb-horvát nyelvű összefoglaló (Ford. Josip Kovacié)

Petrovichevíh radova nemamo vise zapreke za jednu sintezu o osnovnom stupnju puckog obrazovanja od prvih godina nakon íurskog gospodstva pa sve do oslobodilackog rata 1848. László Sándor, studijom „Jakab Klivényi—Grada o njegovu zivotu i knjizevnom radu", nastoji da nam predstavi pjesnikov zivot i njegova djela, a uz to nam docarava knjizevnu atmosferu Pecuha u drugom i trecem desetljecu XIX st. Dodirnuvsi kriticku analizu i vrednovanje dósad nepoznate Klivényijeve knjizevne ostavstine, u prvom smo redu isii za tim da predstavljanjem rezultata arhivskih istrazivanja skrenemo paznju historicara knjizevnosti na predocen rukopisni kompleks. Jakab Klivényi je bio skolski drug i u mladim danima prijatelj najveceg pjesnika madarskog preporoda — Mihálya Vörösmartyja. Skolovanje je zapoceo u Szekszárdu, potom ga je od 1. studenog 1811. nastavio na „Visoj gimnaziji cistercitskog reda u Pecuhu". I njegovi su prvi latinski stihovi nastali unutar zidova te skole, a inspirilali su ih profesori János Horváth i Antal Dréta. Nakon zavrsene gimnazije, nalazimo ga kao sveucilisnog studenta u Pesti, gdje pomnom paznjom prati knjizevni zivot i borbe oko obnove jezika. U krugu njegovih prijatelja nalazimo sveucilistarce kao sto su Vörösmarty, Szalay, Jakab, Szemerédy, Sallay — koji su se medusobno poticali na pisanje stihova. Paznja mu je u toj obnovljenoj knjizevnoj atmosferi bila usmjerena prema pjesnistvu Daniela Berzsenyija i Benedeka Virága. U versifikaciji se poglavito drzao klasicne alkejske strofe, ali se pokusavao ogledati i u pojedinim formama koje su karakteristicne za njegovo doba. Nakon sto je zavrsio studije u Pesti, 1821. u Pecuhu stupa medu bogoslove. Kao student bogoslovije, u pismu sto ga je uputio Vörösmatyju daje zaprepascujucu sliku o ,,opasnim patuljcima" crkve, o svijetu „glupaka" i „slijepaca". Tokom vremena se je, medutim, pomirio sa sudbinom. Osjecanja su mu se stisala. Nakon sto je posvecen za svecenika, 12. kolovoza 1824, dospio je kao kapelan u Püspöknádasd (Mecseknádasd). Uz svoju svecenicku sluzbu sve je manje stvarao. Pjesnistvo mu postaje plice, snagu je usmjerio samo na izmisljanje leksickih zagonetki. Nakon 1829. njegova pjesnicka djelatnost sasvim prestaje. 19. rujna 1831. seli u Pecuh gdje, po zamolbi Ignáca Szepesyja, do 1837. radi kao profesor povijeti na liceju. Katedru je smijenilo 18-godisnje zupnikovanje u Berkesdu. Od 1855. nalazimo ga ponovo u Pecuhu kao zupnika stolne crkve. Izabran je za kanonika, poddekana, pa i za opata. Umro je u domu ustanove ,,Kis Oskola" (danas Ulica Janusa Pannoniusa, br. 6) u Pecuhu. III poglavlje Ogledi iz najnovije povijsti baranjske zupanije Studijom: „Ucinak svjetske ekonomske krize iz 1929—1933. godine na juzno Podunavlje", Gábor Kopasz u krupnim crtama prikazuje kriticno razdoblje kapitalistickog razvitka s obzirom na juzno Podunavlje. Za vrijeme krize sasvim je upropastena ravnoteza izmedu proizvodnje i plasmana robe. Prekomorske drzave su velikom kolicinom jeftinog zita preplavile evropska trzista. Madarski su poljoprivredni proizvodi istisnuti iz Ceske, Austrije, Njemacke i Italije, tj. iz drzava koje su dotad bile glavni potrosaci madarskog zita. Cijena se psenice jos 1928. god. kretala oko 35 pengova po metrickoj centi. Ta je cijena od 1929. naglo padala, pa je na najnizoj tocki u godinama krize splasnula na 6 do 7 pengova. Ni vlasti ni poljoprivredni organi nisu mogli zaustaviti to rusenje cijena za psenicu jer je izvor nesrece lezao u sustavu kapitalisticke proizvodnje. Vise od 50 posto su pali prihodi poljoprivredika, do minimuma su se smanjile noveane place slugu po gospodarstvima; a seljaci koji sami obraduju svoju zemlju gube tu zemlju na drazbama. Tu situaciju otezava jos i to sto je cijena industrijskih artikala — u poredbi s onom poljoprivrednih proizvoda — vrlo visoka. Posto je i kupovna moc masa sto trose zivezne namirnice — u zupanijama juznog Podunavlja — spala na minimum, pokazala se hiperprodukcija u poljoprivredi, pa je trebalo nastaviti tesku borbu za plasman proizvoda. S obzirom na to da je uzgoj zitarica odjednom prestao biti unosan, to „Baranya Vármegyei Gazdasági Egyesület (Gospodarsko udruzenje baranjske zupanije)" usmjerava paznju na uzgoj industrijskih biljaka. Preporuca se uglavnom uzgoj konoplje i lana, pa je osnovana „Alsó-Dunántúli Kender- és Lentermelők Szövetkezete (Zadruga proizvodaca konoplje i lana u donjem Podunavlju)", ali u nj su mahom stupali veleposjednici, dok su sitne seoske gazde zauzele prilicno suzdrzan stav. Unosnijim su smatrali cak i uzgoj peradi. Osnivanje pak tvornica alkohola i skroba zahtijevalo je pojacanu proizvodnju krumpira.